Razgovor s Edinom Muftićem, povjesničarom i stručnjakom za Bliski istok i sjevernu Afriku

Edin Muftić je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio preddiplomski studij povijesti i arheologije te diplomske studije antičke arheologije i ranonovovjekovne povijesti. Radio je na katalogizaciji arapskih rukopisa Orijentalne zbirke Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te u Odjelu za Bliski istok i sjevernu Afriku Ministarstva vanjskih i europskih poslova, a trenutno je zaposlen u Leksikografskom zavodu Edin MufticMiroslav Krleža. Govori arapski jezik, redovito pravi arapske tiskane i elektroničke medije te dobro poznaje odnose u Siriji i regiji, što je i povod za ovaj razgovor.

Zašto prostor Sirije iznimno važan za povijest svijeta?

Sirija u užem smislu, tj. Sirijska Arapska Republika te Sirija u širem smislu, tj. „prirodna Sirija“ ili Levant (Sirija, Libanon, Palestina i Jordan) su civilizacijski epicentar planeta. Smještena na istočnoj obali Sredozemlja, između Mezopotamije i Egipta, Sirija je kolijevka nekih od najstarijih civilizacija. Kroz Siriju su tisućljećima prolazili trgovački putevi između Male Azije i Arabije, Egipta i Iranskog visočja. Kroz nju su prošli osvajači od Aleksandra i Pompeja do križara i Timura.

Još važnije, dala nam je alfabet, a ima i posebnu važnost za polovicu ljudi na Zemlji – muslimane i kršćane. Ukratko, svako podrhtavanje u epicentru se kao potres osjeća diljem planeta. Reći da se u Siriji vodi Treći svjetski rat nipošto nije pretjerivanje – sve regionalne i svjetske sile uključene su u sirijski rat, neposredno ili posredno, mnogo više nego je bio slučaj s hladnoratovskim proxy-ratovima. Rat će uskoro ući u svoju devetu godinu, a „sirijski čvor“ postaje sve zapetljaniji.

Kakva je vjerska struktura stanovništva u Siriji?

Kako sam spomenuo, Sirija je iznimno važna zemlja za muslimane i kršćane. Za kršćane, koji čine malo više od 10 % Sirijastanovništva, Sirija je zemlja apostola, prve kršćanske Crkve SirijaSvako podrhtavanje u epicentru se kao potres osjeća diljem planeta. Reći da se u Siriji vodi Treći svjetski rat nipošto nije pretjerivanje – sve regionalne i svjetske sile uključene su u sirijski rat, neposredno ili posredno, mnogo više nego je bio slučaj s hladnoratovskim proxy-ratovima. Rat će uskoro ući u svoju devetu godinu, a „sirijski čvor“ postaje sve zapetljaniji.(Antiohija), mjesto gdje je Pavao započeo svoje poslanje (Damask), prepuna crkava i manastira iz prvih stoljeća kršćanstva te kontinuirane kršćanske prisutnosti do danas. Antiohija (koja je trenutno u Republici Turskoj, ali je civilizacijski neodvojivi dio Sirije) je sjedište grčkopravoslavne patrijaršije (danas sa sjedištem u Damasku) kojoj pripada najveći broj sirijskih kršćana. Ova patrijaršija je jedina arabofona (Jeruzalemska i Aleksandrijska su još uvijek helenofone) i svjedoči grčko-arapskom civilizacijskom prožimanju koje je oblikovalo Siriju.

Uz grčkopravoslavnu crkvu (čiji pripadnici se često nazivaju melkiti jer su ostali lojalni „kralju“, tj. bizantskom caru) najbrojnija je pretkalcedonska Sirska istočnopravoslavna crkva (po biskupu Edese Jakovu Baradeju nazivani jakobiti). Kao rezultat shizme iz 1724. jedan dio melkita je ušao u uniju s Rimom te čine unijatsku Melkitsku grkokatoličku crkvu (pripadnici obje crkve su stoga često nazivani melkitima). Uz melkite u uniji s Rimom su i Sirska katolička crkva i Maronitska crkva. Također, u Siriji postoji i značajna armenska zajednica te od XIX. stoljeća male zajednice protestanata. Koliko je Sirija isprepletena kršćanskim denominacijama najbolje svjedoči podatak da postoji čak pet patrijarha Antiohije - grčkopravoslavni, sirskopravoslavni, grkokatolički (melkitski), sirski katolički i maronitski.

Za muslimane Sirija, shvaćena u širem smislu kao „Velika Sirija“ ili Šam, je zemlja posebno blagoslovljena. Jedan Sirija zastavahadis, koji bilježe Tirmizi i Imam Ahmed u svom Musnedu s lancem prenositelja koji ide do Zejda bin Sabita, kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika da kaže: „Blago li Šamu, blago li Šamu!“ Upitali su: „Allahov Poslaniče, zašto?“ On je odgovorio: „Allahovi anđeli su raširili svoja krila nad Šamom!“ Sirija je zemlja kojom su hodali brojni raniji poslanici, a posebno Isaa.s. (Isus), koji će se vratiti u Damask kako bi porazio Dedžala (Antikrista): Kada siđe Isa sin Merjemin u Damasku, kod bijelog minareta, s dva mirisna komada odjeće, naslonjenih ruku na krila dva anđela (hadis bilježi Muslim u svom Sahihu).

Sirija je bila uporište Umajada, a dala je i neke od najvećih muslimanskih učenjaka. Do početka ovih događaja 2011. malo više od tri četvrtine stanovništva u Siriji činili su muslimani raznih denominacija.Kažem tri četvrtine jer, kako ću pojasniti kasnije, alavite koji čine oko 10 % stanovništva, ne smatram muslimanima. Velika većina muslimana su sunitski muslimani, ali je planinski, teško pristupačan teren sirijske sredozemne obale poslužio kroz povijest kao utočište brojnim šijitskim sektama od kojih su neke izašle iz okvira islama, poput Druza je kojih je 1,7 % ili ismailita kojih je oko 1 %. Dvanaestimamskih šijita je oko 3,5 %.

Tko su Alaviti i zašto su vjerni Asadu?

Alaviti doslovno znači „Alijevci“, termin koji muslimani ne prihvaćaju jer bi sugerirao njihovu posebnu odanost Hazreti Aliju r.a, a njega vole svi muslimani. Umjesto toga muslimani preferiraju termin nusejriti po polulegendarnom osnivaču ove sekte Ibn Nusejru (IX. st.), učeniku jedanaestog imamadvanaestoimamskih šijita Hasana Askerija. Alaviti su sinkretistička sekta čija vjerovanja uključuju elemente drevnih religija Levanta, zoroastrizma, gnosticizma, kršćanstva, neopitagorejstva i neoplatonizma, koji su pod utjecajem ismailizma „islamizirani“. Poput ismailita (a pod utjecajem neoplatonizma), alaviti vjeruju u niz božanskih inkarnacija u vidu trijada koje su se manifestirale mnogo puta tijekom povijesti na koju gledaju kao niz ovakvih cikličkih inkarnacija. Posljednja od njih je trijada Ali – Muhammed – Selman Perzijanac (jedan od najbližih suradnika poslanika Muhammedaa.s.). Oni zajedno čine trijadu, Assadu obliku Ali/Značenje ili Božanska esencija (ma‘ná ) – Muhammed/Ime (ism) – Selman/Vrata (bāb), izraženu kroz alavitsku izjavu vjere: Okrećem se Vratima, padam ničice pred Imenom, obožavam Esenciju.

Posebnih vjerskih obreda nemaju, osim obredne konzumacije vina kojeg smatraju transsupstancijom božanske esencije te su iznimno zatvoreni i postavke vjere drže u najvećoj tajnosti. Pokapaju se u nadzemnim sarkofazima zbog čega su područja njihove ranije prisutnosti lako uočljiva u prostoru. Proganjani posebno od Mameluka koje je predvodio šejhul-islam Ibn Tejmija, utočište su pronašli u planinama sredozemne obale. Kroz čitavu povijest najveći autoriteti dvanaestoimamskog šijizma su alavite smatrali sektom izvan okvira šijizma (i islama dakako), a ovog je mišljenja bio i Ibn Tejmija. Ovakva je situacija trajala sve do dolaska Hafiza Asada na vlast u Siriji vojnim udarom 1970. Kako je sirijski ustav precizirao da predsjednik republike mora biti musliman, a na alavite se gledalo kao na nelojalan element zbog njihovog oduševljenog prihvaćanja francuskog protektorata, Hafiz je od libanonskog šijitskog autoriteta Muse Sadra dobio pravno rješenje kojim su alaviti proglašeni ogrankom dvanaestoimamskih šijita. Posljedica je bila sustavna kampanja „sunizacije“ alavita kako bi bili prihvaćeni kao muslimani, iako do danas većina alavita nerado za sebe kaže da su muslimani te se u dijaspori druže unutar vlastitih udruženja.

S početkom ovih događaja u Siriji (i Libanonu gdje alavitsko stanovništvo oko Tripolija na sjeveru zemlje u Asadu AlavitiKako je sirijski ustav precizirao da predsjednik republike mora biti musliman, a na alavite se gledalo kao na nelojalan element zbog njihovog oduševljenog prihvaćanja francuskog protektorata, Hafiz je od libanonskog šijitskog autoriteta Muse Sadra dobio pravno rješenje kojim su alaviti proglašeni ogrankom dvanaestoimamskih šijita. Posljedica je bila sustavna kampanja „sunizacije“ alavita kako bi bili prihvaćeni kao muslimani, iako do danas većina alavita nerado za sebe kaže da su muslimani te se u dijaspori druže unutar vlastitih udruženja.vidi prirodnog zaštitnika) alaviti su svoju budućnost vezali uz Asada i njegov ostanak na vlasti. Iako je u početku bilo pojedinaca koju su prebjegli (treba se prisjetiti nedavno preminule glumice Fadve Sulejman), ovo je relativno brzo prestalo. Ubrzo su se počeli pojavljivati i grafiti „Ili Asad ili ćemo spaliti Siriju!“ Približavanje pobunjenika alavitskim središnjim područjima u planinama oko Latakije rezultiralo je velikim strahom. U Kardahi, odakle potječe klan Asad, počelo se demonstrirati protiv Asada kojeg su optuživali da ih svojim ostankom na vlasti u ujedinjenoj Siriji sve Crnodovodi u opasnost. Tada se pojavila ideja o alavitskoj državi. Riječ je o projektu koji je postojao pod francuskim protektoratom između 1920. i 1936. i koji je kao ideja postojao među alavitima do danas. Ipak, kako je Asad pobjeđivao u ratu, separatističke ideje među alavitima bile su nakon 2013. sve slabije.

Kakvi su odnosi kršćana i Asadova režima?

Iako je u početku bilo kršćana koji su se priključili pobunjenicima, pa čak i brigada Slobodne sirijske vojske koje su činili kršćani s imenima svetaca, ovaj trend je vrlo brzo prestao. Kod sirijskih kršćana je razumljiv strah od Sirije bez Asada. Osnivač stranke Ba's je grčki pravoslavac Mišel Aflak, kao i osnivač Sirijske socijalne nacionalističke stranke Antun Sa'ada. Kršćani, a posebno grčki pravoslavci kao Džordž Antunijus i Konstantin Zurejk, su bili među pionirima arapskog nacionalizma, vrlo aktivni u političkom životu zemlje te redovito u vrhu državnih struktura, uključujući i vojsku (Davud Radžiha). Ipak, iako su gotovo listom na strani Asada, i neovisni promatrači priznaju da na područjima pod kontrolom pobunjenika nisu bili zlostavljani.

Čak i ISIL, uz svu monstruoznost koju je iz dana u dan demonstrirao, kršćane koji su plaćali džiziju nije dirao. S druge strane, treba spomenuti i da je ruska intervencija koja je bila dijelom prikazana kroz vjersku dimenziju pravoslavne Rusije koja pomaže sirijske kršćane, imala i negativne posljedice. Koliko god bilo neljudski govoriti o uništenju kulturne baštine pored možda i milijun ljudskih žrtava u ovom ratu, treba spomenuti da je Sirdžila nedaleko Idliba, grad-dragulj bizantske Sirije s brojnim ostacima ranokršćanske sakralne arhitekture, gotovo potpuno Upitnikuništena ruskim bombardiranjem krajem 2015., o čemu se tada nije mnogo govorilo. Ukratko, kršćani i materijalni ostaci njihove prisutnosti su žrtve ovog rata kao i svi ostali elementi sirijskog društva.

Gdje vidite korijene rata u Siriji?

Svima je bilo jasno da će proljeće (ili „proljeće“) biti u Siriji mnogo krvavije nego u ostalim arapskim zemljama. Ipak, malo je tko mogao zamisliti ovoliko krvav rat prema kojem rat na području bivše Jugoslavije izgleda kao igra. Jednostavno, Sirija je mozaik kojim bi svatko teško upravljao. Malo se koja zemlja može „pohvaliti“ s toliko državnih udara - 1949., 1954., 1961., 1963., 1966. i 1970. Posljednji je na vlast doveo pripadnika manjine koji je tijekom trideset godina na vlasti zemlju (a i susjedni Libanon) premrežio klanskim vezama, a svaki otpor gušio tenkovima (oko 40,000 mrtvih u Hami 1981. je samo jedan primjer). Deseci tisuća ljudi su bili mučeni u zatvorima, a Asadova tajna policija je protivnike režima godinama ubijala po europskim metropolama.

Može se činiti bizarno, ali i sirijski ljevičari u egzilu u Europi su s oduševljenjem pratili neuspjelu islamsku revoluciju u zemlji u kasnim sedamdesetima i ranim osamdesetima jer „barem netko radi nešto konkretno“. Dolazak Hafizovog sina Bašara bio je dočekan kao nova nada – londonski student koji će Siriju otvoriti, ali „duboka država“ koju je stvarao Hafiz nije mogla biti rasformirana. Alavitske paravojne formacije (šebihe) su nastavile terorizirati uglavnom sunitske muslimane, a kako bi uspostavio ravnotežu, Bašar se nastavio oslanjati na lojalnost manjina. Napokon, 2011. je sirijski lonac eksplodirao.

Kakvi su odnosi Irana i Sirije? Tvrdite da je riječ o braku iz interesa?

Tako je, brak iz interesa, a ne iskreno savezništvo. Obje strane trenutno imaju koristi od ovog savezništva pa ga IranUkoliko bi Iran izgubio Siriju, posljedice bi bile katastrofalne. Prekinuta bi bila pupčana veza prema Hizbullahu što bi stranka teško preživjela. Utjecaj koji Iran ostvaruje nad palestinskim frakcijama (bilo preko Sirije ili izravno) bi također bio ozbiljno oslabljen. Čitav projekt šijizacije Sirije, u koji Iran ulaže ogromna sredstva bi bio zaustavljen. Pogotovo ako shvatimo važnost Sirije za šijite. Zemlja koja je bila uporište njima najmrže dinastije – Umajada, dok sada šijitski misionari u njoj slobodno djeluju, dok to sunitski muslimani mogu samo pasivno promatrati, za šijite je ispunjenje stoljetnog sna.nastavljaju. Ipak, ako pogledamo povijest njihovih međusobnih odnosa, vidjet ćemo koliko su zapravo osjetljivi. Iranu, koji je u osamdesetima bio uključen u krvav rat s Irakom, osovina Damask-dolina Beka' (uporište Hizbullaha) je bila od životne važnosti. Ba's režim, koji je tijekom rata u Libanonu podupirao suparničku šijitsku stranku Amal, je već tada bio zabrinut jačanjem iranskog utjecaja. Alaviti ne gledaju blagonaklono na širenje dvanaestoimamskog Iranšijizma u Siriji i Libanonu preko iranskog softpower prozelitizma (vjerske škole husejnije, kulturni centri, izdavačke kuće, knjižnice) jer je iranski konačni cilj potpuna šijizacija alavita.

Ovo nije neosnovan strah. Susjedni Libanon je imao više alavitskih zajednica koje više ne postoje. Jedna od njihje naseljavala dolinu Nehr Ibrahim (Abrahamova rijeka) oko Afkene daleko Biblosa, gdje je u antici bio čuven hram posvećen Adonisu kojeg je ondje po mitu ubio divlji vepar zbog čega rijeka teče crvena svakog proljeća. Iako su kršćani pokušali zabraniti ovaj kult (u Adonisovu hramu je navodno prakticirana hramska prostitucija), među kasnijim alavitima su preživjeli brojni elementi Adonisova kulta. Nakon što su ovi alaviti protjerani od Mameluka, utočište su pronašli u dolini Beka'. Danas su potomci ovih alavita dvanaetoimamski šijiti. Razlog je blizina Džebel Amila, tradicionalno šijitskog područja s brojnim šijitskim husejnijama. Kad alaviti, koji dobro poznaju povijest svoje sekte, promatraju kako Iran uvjetuje pomoć Siriji osnivanjem husejnija i iranskih kulturnih centara, strahuju da i njih čeka ista sudbina te da će i njihovi potomci u dogledno vrijeme biti dvanaestoimamski šijiti.

Kako gledate na ciljeve Irana u regiji i na odnos prema Siriji?

Iran dakako, što je potpuno prirodno, želi biti regionalna sila. Ima pravo biti takva sila, jer je nasljednik Iran višetisućljetne civilizacije. Sirija Iranu pruža prozor prema Sredozemlju čime Iran zatvara lijevi krak „šijitskog polumjeseca“ prema Libanonu (desni krak se preko Arapskog zaljeva proteže do Jemena). Često smo mogli čuti izjave da se Iran zapravo brani u Siriji te da je Irancima bitnije obraniti šijitske svetinje u Siriji (posebno mezar Hazreti Zejnebe nedaleko Damaska), nego Širaz ili Isfahan. Ukoliko bi Iran izgubio Siriju, posljedice bi bile katastrofalne. Prekinuta bi bila pupčana veza prema Hizbullahu što bi stranka teško preživjela.

Utjecaj koji Iran ostvaruje nad palestinskim frakcijama (bilo preko Sirije ili izravno) bi također bio ozbiljno oslabljen. Čitav projekt šijizacije Sirije, u koji Iran ulaže ogromna sredstva bi bio zaustavljen. Pogotovo ako shvatimo važnost Sirije za šijite. Zemlja koja je bila uporište njima najmrže dinastije – Umajada, dok sada šijitski misionari u njoj slobodno djeluju, dok to sunitski muslimani mogu samo pasivno promatrati, za šijite je ispunjenje stoljetnog sna.

Kako gledate na odnose Izraela i Sirije?

Izrael svakako nije želio pad Asada. U svakom slučaju radije bi u Siriji imali na vlasti Asada, kojeg poznaju, nego Izraelnekog koga ne poznaju. Od Oktobarskog rata 1973. niti jedan metak nije ispaljen sa sirijske strane prema Izraelu, iako Izrael okupira međunarodno priznat sirijski SADSAD nikad nisu željele pad Asada. I njima je draži Asad kao relativni pobjednik sirijskog rata, koji će trajno imati iznad glave Damoklov mač u vidu dijela teritorija (posebno je važno da ovo bude pogranični dio zemlje) koji neće kontrolirati. Da su SAD zaista htjele pad Asada, imali bi reprizu Libije, a pobunjenici bi bili opskrbljeni oružjem koje bi im relativno brzo omogućilo pobjedu u ratu. Umjesto ovoga, svjedočili smo beskrajnim debatama oko slanja „non-lethal weapons“ pobunjenicima koji nisu dobivali ni naočale za noćni vid, a kamoli nešto složenije.teritorij (Golan). Ipak, oslabljeni Asad kojemu velike sile ne dopuštaju potpunu pobjedu već se trajno suočava s unutarnjom prijetnjom, za Izrael je dobitna kombinacija. Takva Sirija, slaba i podijeljena, više ne može Izraelu biti prijetnja. Ovo je pogotovo važno ako pogledamo geografiju sjevera Palestine. Konfiguracija terena ondje je takva da omogućava lak prodor dolinom Beka' kroz Galileju sirijskoj vojsci u potencijalnom budućem sukobu, dok istovremeno Izrael teško može ondje voditi defenzivni rat. Upravo je zato Izraelu bitna strateška dubina koju mu omogućava Golan.

Kakva je uloga Rusije u Siriji, koji su po Vama razlozi ulaska Rusije u rat?

Rusija je trebala rat poput sirijskog i on je došao u najboljem trenutku. Probuđena Rusija je napokon mogla Rusijadokazati svoj status svjetske sile te isprobati vlastito najnovije oružje. Također, vrlo je važna i vjerska dimenzija. Snažna pravoslavna Rusija brani sirijske kršćane, dok su istovremeno muslimani komandosi SPECNAZ-a (među kojima su Čečeni i Tatari na glasu kao najbolji borci) oduševljeno prihvaćeni od sirijskog stanovništva dok osiguravaju podjelu humanitarne pomoći. Rusija ima snažan propagandni stroj pa je relativno lako uspjela prezentirati svoju ulogu sirijsku intervenciju kao „čišćenje američkog nereda na Bliskom istoku“ (iako je prvenstveno djelovala protiv Slobodne sirijske vojske, a ne ISIL-a), ali ovo je više je više posljedica činjenice da malo tko još vjeruje CNN-u i američkim medijima. Ne treba ni ovdje, kao i u slučaju Irana, misliti da je riječ o iskrenom savezništvu. Rusija će kad-tad naplatiti Asadu svoje usluge. Asad kao tek relativni pobjednik u ratu, trajno ovisan o ruskoj vojnoj i ekonomskoj pomoći, je pravi razlog velikog ruskog uloga u sirijskom ratu.

Kako gledate na ulogu SAD-a u Siriji? Hoće li SAD odustati od rušenja režima u Siriji? Vi tvrdite, suprotno prevladavajućem mišljenju, da SAD zapravo nije za rušenje Asada?

Da, SAD nikad nisu željele pad Asada. I njima je draži Asad kao relativni pobjednik sirijskog rata, koji će trajno imati iznad glave Damoklov mač u vidu dijela teritorija (posebno je važno da ovo bude pogranični dio zemlje) koji neće kontrolirati. Da su SAD zaista htjele pad Asada, imali bi reprizu Libije, a pobunjenici bi bili opskrbljeni oružjem koje bi im relativno brzo omogućilo pobjedu u ratu. Umjesto ovoga, svjedočili smo beskrajnim debatama oko slanja „non-lethal weapons“ pobunjenicima koji nisu dobivali ni naočale za noćni vid, a kamoli nešto složenije.

„Zone zabrane letenja“, koje su u roku od nekoliko dana uspostavljene u Iraku, BiH i Libiji, u Siriji nisu mogle biti uspostavljene, a vrhunac američkog cinizma su svakako Obamine „crvene linije“, tj. američke prijetnje vojnim odgovorom u slučaju režimskog korištenja kemijskog oružja (američki „zračni udari“ u travnju 2018. najbolja su potvrda ovoga).

Uloga Kurda... Zašto ih SAD podupire?

SAD su u Kurdima našle iznimno lojalnog saveznika. Treba spomenuti da su Kurdi desetljećima bili žrtve teške Kurdidiskriminacije Ba's režima. Istina je da sirijski Kurdi velikim dijelom nisu autohtono stanovništvo, nego potječu od Kurda koji su prebjegli iz Turske zbog represije Mustafe Kemala u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim godinama, ali otada je prošlo gotovo čitavo stoljeće. Stoga, njihovi zahtjevi izraženi na demonstracijama u Kamišliju i ostalim gradovima sjeverne Sirije tijekom 2011. su bili potpuno legitimni. Ipak, vrlo brzo Kurdi su krenuli putem separatizma čime su nužno od sebe odbili lokalno arapsko, turkmensko i asirsko stanovništvo.

Točka preokreta bila je bitka za Ajnul-Arab/Kobani krajem 2014. i početkom 2015. kad je kurdski YPG (Jedinice narodne obrane), počeo od ISIL-a preuzimati teritorij. Vrlo brzo su postali miljenici Zapada, koji je jedva dočekao prikazati ih kao romantične ljevičarske utopiste koji usred sirijskog kaosa stvaraju novo društvo bez rodne, etničke ili vjerske diskriminacije. Istina je dakako bila umnogome drukčija. Sve vojne uspjehe mogu zahvaliti američkim bombarderima koji su čistili put ispred njih, a vrlo brzo su dokazali da nisu ništa manji nacionalisti od svojih susjeda, kad su počeli skidati sirijske revolucionarne zeleno-bijelo-crne zastave i vješati kurdske zastave, čak i u gradovima poput Tell Ebjeda gdje Kurdi ne čine više od 10 % stanovništva.

Kako su vijesti o kurdskoj politici promjene etničke strukture sjeverne Sirije u njihovu korist slijedile jedna drugu, postalo je nužno popraviti imidž YPG-a i njegovog političkog krila PYD-a (Stranke demokratskog jedinstva). Rješenje je pronađeno u formiranju tzv. Sirijskih demokratskih snaga koje, unatoč upotrebi arapskog, kurdskog i sirskog jezika na službenoj zastavi, ipak nisu nikog zavarale. Dominacija YPG kadra je bila očita, a arapske, turkmenske i asirske jedinice su služile kao ukras.

Posebno su zanimljivi američko-turski odnosi u Siriji. Možemo li govoriti o turskome skretanju prema Rusiji?

Nije pretjerano reći da se Turska osjeća izdanom od strane SAD-a. Turska je više desetljeća bila vrlo lojalan Turska SirijaErdoganPrije nekoliko dana je dogovorena turska kupnja Patriota, a Amerikanci će pastora najvjerojatnije morati mijenjati za Gülena. Turska sad kontrolira desetke frakcija (turkmenske i arapske) u pograničnom pojasu kojim patrolira turska vojska i gdje se obavezno uz zastavu sirijske revolucije vijori i turska. Nakon što se suočio s državnim udarom, izgleda da je nakon ustavnog referenduma još jači. Zapravo, nije pretjerano reći da je u trijumviratu Putin-Erdoğan-Ruhani upravo Erdoğan nadigrao ostalu dvojicu.saveznik SAD-a i članica NATO-a. Kako su sirijski Kurdi (čiji YPG nije skrivao bratske veze s turskim PKK i lojalnost Abdullahu Öcalanu) krenuli stvarati kurdsku državu uz tursku granicu, Turska je bila prisiljena reagirati. Našla se u nezgodnoj situaciji budući da Amerikanci u sjevernoj Siriji uspostavili vlastite baze pa je mogućnost tursko-američkog okršaja na sirijskom tlu odjednom postala stvarna. Volio netko Erdoğana ili ne, svaki nepristrani promatrač mora priznati da je turski lider, kad nije uspio u početnom planu rušenja Asada i postavljanja ihvanijske proturske vlade u Siriji (koja bi se dalje naslanjala na savezničke ihvanijske vlade u Egiptu, Libiji i Tunisu) uspio spasiti što je spasiti mogao. Pogotovo ako se sjetimo da je Erdoğan 2011. obećavao da će klanjati naredni Bajram-namaz u Umajadskoj džamiji u Damasku.

Tijekom 2012. i prve polovice 2013. zaista je tako i izgledalo. U ruke pobunjenika su jedan za drugim padali granični Erdoganprijelazi prema Turskoj, velika količina oružja im je stigla preko Turske, a Helep je bio pred oslobađanjem. Kada je Asad potpomognut Hizbullahom od sredine 2013. počeo preokretati rat u svoju korist, a Kurdi stvarati svoju paradržavu na sjeveru zemlje, Erdoğan je shvatio da mora djelovati u skladu s novim okolnostima. Najprije, uspješno je neutralizirao kurdsku pobunu na jugoistoku Turske. S Rusijom je začuđujuće brzo popravio odnose, pogotovo ako se sjetimo da se nakon obaranja ruskog zrakoplova čak govorilo i mogućem ratu. Ruska strana je čak prešla i preko ubojstva ambasadora, a ni ruske sankcije Turskoj nisu previše naštetile. Vrlo brzo Turska je čak postala strateški partner Rusije.

Operacijom „Eufratski štit“ je uspješno zauzela Džerablus i Bab i spriječila ujedinjenje kurdskih područja, a operacijom „Maslinova grančica“ zauzela afrinski džep. Naposljetku, slučaj američkog pastora je predstavljen kao veliki kraj američko-turskog savezništva nakon kojeg će američke sankcije uništiti tursku ekonomiju. Prije nekoliko dana je dogovorena turska kupnja Patriota, a Amerikanci će pastora najvjerojatnije morati mijenjati za Gülena. Turska sad kontrolira desetke frakcija (turkmenske i arapske) u pograničnom pojasu kojim patrolira turska vojska i gdje se obavezno uz zastavu sirijske revolucije vijori i turska. Nakon što se suočio s državnim udarom, izgleda da je nakon ustavnog referenduma još jači. Zapravo, nije pretjerano reći da je u trijumviratu Putin-Erdoğan-Ruhani upravo Erdoğan nadigrao ostalu dvojicu.

Davor Dijanović